Rakel je vrhunski talenat za matematiku,
ali je u najmanju ruku isto toliko
talentovana i za nesporazume. Nikada
nije ovladala veštinom sticanja prijatelja.
Navršivši devetnaest godina, iz
unutrašnjosti se seli u glavni grad, upisuje
fakultet i tamo upoznaje Jakoba.
On joj je profesor, a upravo radi na romanu posvećenom Sonji Kovaljevskoj,
prvoj ženi koja je stekla zvanje profesora matematike. Prepreke,
i to ozbiljne, pojavljuju se od samog početka: Jakob je oženjen. Ipak,
između mlade studentkinje i senzibilnog profesora rađa se ljubav...
Godine prolaze, Rakelina akademska karijera u punom je procvatu, ali
zato počinje da joj popušta zdravlje. U životnoj školi ona saznaje koliko
je tanka, pa i gotovo nevidljiva linija između velike ljubavi i velike
usamljenosti.
Roman Nasloni svoju usamljenost, polako, na moju prvenac je norveške
književnice Klare Veberg (1974), koji čitamo u prevodu Radoša Kosovića.
„Divno je što u ovom svetu čovek nikad nije toliko sâm koliko zamišlja
da jeste“, primećuje autorka, i sama matematičar, romantična
severnjakinja koja konstatuje da „ako te ne voli onaj koga voliš celim
svojim bićem, onda te ne može voleti niko“.
S norveškog preveo Radoš Kosović.
|